Pise: Avdo Huseinovic
Vojska Republike Srpske, pojačana dobrovoljcima iz Srbije i Rusije, malo gdje je koristila takve metode ubijanja i mučenja Bošnjaka kao u Višegradu od 1992. do 1995. godine. Masovna klanja, nabijanja na bajonet beba na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, paljenja 150 civila, među kojima i tek rođenih bezimenih beba, masovna silovanja, ubijanja pa bacanja tijela u Drinu, prisiljavanja majki da otkupljuju svoju malodobnu djecu…
Sudbina Užica
Sve je to dio velikosrpskog genocidnog projekta u kojem je ubijeno oko 2.000 Bošnjaka ovog bisera na Drini, o čemu svjedoče i presude ratnim zločincima Milanu i Sredoju Lukiću, Željku Leleku, Mitru Vasiljeviću, Momiru Saviću, Bobanu Šimšiću, Nenadu Tanaskoviću…
Mnogi se danas plaše da Višegradu prijeti sudbina Užica, grada koji je imao 34 džamije i iz kojeg su zauvijek u drugoj polovini 19. stoljeća protjerani muslimani. Danas ništa u Užicu ne podsjeća da je to prije 150 godina bio grad s muslimanskim stanovništvem. Džamija nema, mezarja su odavno preorana, vakufska imovina oteta, gruntovne knjige uništene, a sjećanja izblijedjela. Od svega, na muslimane Užica, ponegdje u Bosni, samo podsjeća prezime Užičanin.
Hoće li se učestalom praksom da se ukop višegradskih žrtava ubijenih od 1992. do 1995. obavlja na mezarjima u Federaciji BiH Višegrađani odreći svoje babovine, tradicije, stoljetnih domova i tako u bližoj budućnosti ponoviti tragičnu sudbinu užičkih muslimana?
Udruženje građana “Ćuprija” je nosilac izgradnje budućeg Memorijalnog kompleksa Šehidsko mezarje Stražište, a projekt je već urađen i u narednim mjesecima ove godine započet će izgradnja ovog kompleksa. Plan je da se izgradi memorijalni centar kakav dolikuje šehidima, a posebnu težinu daje mu sama lokacija. Bit će to šehidsko mezarje u sklopu postojećeg mezarja, koje je najbliže Srbiji u gornjem Podrinju, a nalazi se pored samog magistralnog puta Užice – Višegrad.
Vidoje Andrić i Milan Lukić na otetom “passatu” ubijene porodice Zukić
Također, dio projekta sačinjava i izgradnja turbeta, na kojem će biti ispisana imena svih Višegrađana stradalih tokom agresije na BiH. Kako saznajemo, najveću prepreku kopanju višegradskih žrtava u mezarju Stražište stvaraju Višegrađani koji trenutno žive van Bosne i Hercegovine, a koji trebaju odlučiti o lokaciji ukopa svojih najbližih. Njihovo objašnjenje uglavnom glasi: “Neću da kopam svoje najbliže na četničkoj zemlji”.
Četnička pjesma
Posljednje subote ovog maja predviđeno je da u Stražištu budu obavljeni dženaza i ukop ekshumiranih višegradskih žrtava iz Perućca. Od 162 ekshumirane osobe, do sada je 30 porodica odlučilo da članove svojih porodica ukopa u Višegradu. Ostali su još neodlučni. Oko 40 NN tijela nije još identificirano, jer srodnici još nisu dali krv.
Prva ukopana žrtva u mezarju Stražište je Behija Zukić, žena koja je bila prva žrtva monstruma Milana Lukića. Ona i njen muž Džemail vratili su se iz Njemačke godinu prije agresije tek kupljenim “passatom” boje truhle višnje. U Višegradu su otvorili prodavnice i važili za jednu od imućnijih porodica. Zločinci Milan Lukić i Vidoje Andrić 19. maja 1992. ubili su Behiju, a Džemaila i sina Faruka odveli, dok su se kćerke uspjele spasiti. Posmrtni ostaci Džemaila i Faruka pronađeni su na lokalitetu Kurtalići i pokopani su prošle godine na Stražištu.
Oteti “passat” porodice Zukić kasnije će postati vozilo smrti kojim će po Višegradu divljati i u njega kupiti svoje žrtve monstrum Milan Lukić.
Rahmetli Behija je nabrzinu, zajedno s bračnim parom Sabitom i Sehijom Smajić, ukopana u Stražištu nekoliko dana nakon što je ubijena, a na dženazi se okupilo mnogo višegradskih Bošnjaka. Zbog četničkih bandi koje su tih dana započinjale svoj višegradski krvavi ples Behijin mezar je zbog brzine iskopa rake ostao iskrivljen. Dok je trajala Behijina dženaza, Lukić je u njenom otetom “passatu” zastao pored Stražišta, puštajući s kasetofona četničku pjesmu: “Muslimani crni mravi, došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani”.
Pred kraj dženaze, na izlazu iz mezarja, pojavio se “tamić” iz kojeg su izašli četnici i počeli hapsiti ljude. Veliki dio njih uspio je pobjeći uzbrdo u šumu. Bio je to prvi javni lov na višegradske Bošnjake.
Među dosadašnjih 70, najmlađa bošnjačka žrtva ukopana u Stražištu je devetomjesečna beba Amela Ahmetspahić, koja je ubijena zajedno s majkom Medihom.
Behija i Džemail Zukić: Žrtve Milana Lukića
- Kroz historiju, višegradski Bošnjaci su mnogo puta ubijani i bacani u Drinu. Prvi put smo sada, tokom pretrage Perućca, uspjeli pronaći njihove kosti. Do sada, nikada i nigdje nisu bile označene žrtve četničkih pokolja nad Bošnjacima Višegrada. Memorijalni centar Stražište bit će prvi spomenik u historiji koji će svjedočiti o stalnim, ponavljanim, četničkim genocidima. Ukop višegradskih žrtava u Stražištu prvenstveno je važan zbog historijskih razloga jer, ako u budućnosti u Višegradu ne bude grobova žrtava, to će, prije svega, koristiti velikosrpskoj propagandi – riječi su Hikmeta Karčića, aktiviste Udruženja “Ćuprija”.
Groblja su važna kao i staništa živih, jer nišani su nijemi svjedoci ubijenih Bošnjaka, a ako nema nišana i mezarja na mjestima zločina, onda će vrlo lako svoj prostor dobiti tvrdnja zločinaca – da zločina, ustvari, nije ni bilo.
To je naša babovina
Eso Hrustić je bez dvojbe odlučio svog oca Bešira ukopati u Višegradu.
- To što neki moji sugrađani govore da je to srpska zemlja i da zbog toga neće da svoje kopaju u Memorijalnom centru Stražište je neshvatljivo. To ne može nikada biti srpska zemlja, to je naša babovina. Mjesto rođenja. Roditelje ne biramo, to je Božije određenje. Moj rahmetli babo se rodio, živio i zločinačkom rukom ubijen u Dobrunu, i zato je moja životna želja da bude ukopan u Stražištu. Moja životna želja, od koje nikada neću odustati, jeste i da se vratimo u naš Višegrad. Ne mogu neke stvari da razumijem, izgleda da smo mi narod koji ništa ne zna o sebi, narod koji se izgubio. Ne možemo se tako olako odreći svog imetka. Gdje god u svijetu da živjeli, mi ćemo uvijek biti Bošnjaci iz Višegrada – kaže Hrustić.
Izvor: Dnevni Avaz, 18.03.2012.
